Sedeo sam tog 12. marta u tramvaju u Amsterdamu, i kretao se ka školi.
Padala je kiša, naravno.
Bio sam izuzetno smoren jer sam upravo izašao iz radnje u kojoj su mi rekli da će me popravka saksofona koštati 300€ koje apsolutno nisam imao. Ni 30, a kamoli 300.
Razmišljao sam kako da dođem do tih para, a da ne kažem mami i tati, da ih ne opterećujem još i tim troškom.
Zazvonio mi je telefon.
Zove me mama iz Beograda.
Smsovi nisu išli tad iz Holandije u Srbiju i obrnuto, a zvali smo se samo kad je nešto jako važno, jer je sve to bilo skupo, preskupo.
Oblio me hladan znoj.
"Šta li je u pitanju?"...
"Halo?" - "Halo, sine, ubili su Đinđića..."
MUK.
TIŠINA.
A roming otkucava evre.
"Čujemo se, voli te mama."
Zujanje u ušima i vrtoglavica u večnosti.
A mislio sam pre tog poziva da ne može gore...
Dr Zoran Đinđić nam je dao pasoš i skinuo nas sa "izbegličke legitimacije". Vratio nam je nadu. Delovalo je kao da neko brine o svima nama.
Postavljao je pitanja na koja ni dan danas nemamo odgovore.
Pitao je glasno "Šta ćemo sa Srbima iz Hrvatske?", "Šta ćemo sa Republikom Srpskom?", "Šta ćemo sa Kosovom?".
Znala je mama koliko sam ga voleo, i da sam bežao iz škole da slušam njegove govore.
Znala je da je on bio najsvetlija zvezda na mom nebu.
Znala je da sam istu snagu života i onoga što je dobro u čoveku kao biću video u njemu koliko i u Milanu Mladenoviću.
Zato me i zvala.
Znali smo svi sve, znali smo da je ubijena nada.
Jedanaest godina je prošlo od tog ružnog i kišovitog 12. marta, punog straha i strepnje. I vidi se da se nismo bojali bez razloga.
I danas kad se setim svega toga, ili kad pročitam šta sam napisao, jeza me neka spopadne, duša mi se na čas ohladi.
Jedino što mogu je da posavetujem sve ljude oko sebe da prestanu sa citiranjem Dr Đinđića po društvenim mrežama, i da aktivnije citiraju delovanjem u stvarnom životu.
Ja se trudim da živim tako.
Patriota sam u smislu da ću svojoj zemlji i narodu biti dobar, i pošten čovek, te da ću se truditi da budem najbolji u onome što radim.
Takav patriotizam je zagovarao Dr Đinđić, i to bi trebalo da bude put svima koji vole svoju zemlju.
Ni 1000 godina nije dovoljno da prođe da se vidi koliko nam taj čovek zaista fali.
Neka počiva u miru Dr Zoran Đinđić.
